“I just want to eat.” // Luc Deveraux
Godina je 1996.; lokacija: Dobrinja, Sarajevo.
Rat je završio, živi smo i vrata ka vanjskom svijetu se lagano opet otvaraju. Kako nam se vratila struja, tako je TV opet u ulozi portala u drugu dimenziju. Sjećam se da se otvorila videoteka na Trici, mi smo živjeli na Dvici u Emila Zole, tako da nam je bilo samo preći zeleni most i zaletiti se u treći ulaz prve žute zgrade na samom trgu i lagano se već mogao pri prvoj stepenici ka podrumu namirisati taj fantastični kutak oblijepljen snovima koji su živjeli na 12,7 mm širokim magnetnim trakama, namotanim i spakovanim u plastičnu ljepotu od kutije koju smo zvali videokaseta. Taj miris vlage podruma, stare plastike i papira, obavijen propuhom i osvijetljen samo jednom sijalicom, bilo je nešto najljepše što smo tada mogli osjetiti - odmah smo znali da nas čeka lud provod - naredna dva sata disali smo ubrzano na “Nostromu”, bježali od “Tečnog metala” ili pravili grimase skupa sa Jim Carrey-em - oči širom otvorene gutale su svaki “frame” već dobro potrošene trake, brzo su se čitali oni stari žuti titlovi i nije nam smetalo što je zvuk znao povremeno zavijati kako je ta potrošena traka zapinjala. Poseban trenutak bilo je ono dječačko otkriće akcijskih filmova krcatih testosteronom, lošom glumom, eksplozijama i čarobnim potezima heroja koji su majstori borilačkih vještina. Iako su Schwarzenegger i Stallone bili i ostali izvorni kult i nedodirljiva sila, moju naklonost i posebno mjesto u duši osvojio je i u njoj ostao neprevaziđen - Jean Claude Van Damme. Tih dana sve je bilo u znaku JCVD-a, trenirao sam karate, glumio poteze pred ogledalom, rastezao se po kući praveći “špagu”, skupljao isječke o njemu iz novina i časopisa koji su tada bili dostupni, nosio one majice s Otoke sa njegovim likom iz ‘Lavljeg srca’ i nekim japanskim natpisom, greškom vjerovatno “Bloodsport” ili slično - u svakom slučaju, bila je to zdrava opsesija. Moja dva tadašnja najbolja druga bili su također ludi za njim i za ostalim “titanima velikog platna”, te smo skupa trenirali i furali tzv. ‘kate’ u karateu noseći JCVD majice - čak su nas u raji i zvali “tri Van Damme-a” - opće ludilo.
Pored njega s desne strane uvijek je sjedio švedski genijalac, Dolph Lundgren, tada svima poznatiji kao “Ivan Drago”, te je trenutak kada smo njih dvojicu mogli skupa gledati na TV ekranu bila čista ekstaza. Nema disanja. Nikad neću zaboraviti kada smo prvi put ubacili kasetu “Univerzalnog vojnika” i odmah nakon uvodnog dijela znali da je ovo, što se nas tiče, njihov najbolji film i nešto o čemu ćemo pričati i što ćemo živjeti mjesecima. Još uvijek okruženi fantomima rata, bilo je i logično da nas je ovaj film zaintrigirao na podsvjesnom nivou mnogo više nego ostali. Sati provedeni ispred TV-a, proučavanje “finti” i fazona karatea, učenje dijaloga i sanjarenje ostalo je kao jedna od dražih uspomena iz djetinjstva, uspomena koje se rado i često sjećam, jedna od onih koja ima neobično lijep miris i efektnu moć da me u trenutku prebaci nazad kroz vrijeme, i da u stomaku osjetim toplotu od uzbuđenja i ljubavi za filmskom magijom ranih devedesetih, koja je zauvijek vezana za VHS i sjedenje na podu uz smoki i Cedevitu, JCVD-a i ostale titane, druženje, fantaziranje i osjećaj slobode u pronalasku sebe kroz ushićenost pritiska PLAY dugmeta na video rekorderu.
Nije čudo da sam zadrhtao kada sam nedavno otvorio rođendanski poklon i ugledao ovaj blu-ray film… Strašan blast from the past i podsjetnik da se velika sreća može pronaći i u najmanjem pakovanju. Osjećaje kao da je režirao sam Roland Emmerich, uz new-age zvukove Christophera Franke-a, mutim Cedevitu, otvaram smoki i pritišćem PLAY… Hvala TekyFrost, ti si Damma mog Lionheart-a xx
🦁💛 “You're discharged... sarge.”
0 Comments:
Ostavi komentar